Pazartesi 28 Haz 2010, 14:27
Mon 21 Jun – T-Mobile INmusic festival 2010
Hoću-neću, hoću-neću, nema mojih favorita, al bit će ekipe, najlošiji line-up dosad al se možda i isplati, blablabla… Na kraju sam ipak otišao na tu domaću inačicu Exita, najviše zbog onih prilika kad ti neki dupeglavac koji nema pojma ni o čemu sere kako je bilo prejebeno, pa se ti pitaš zašto nisi otišao da se sam uvjeriš u to. Prvi (tj. nulti) dan sam propustio, bilo je loše vrijeme, Alice In Chains nisam nikad volio, a Kawasaki i TBF stignem vidjet ove godine još bar dva puta, pa sam se tako uputio tek u utorak na Jarun.
Prvi dan baš i nije obećavao, ali sam otišao ranije, da vidim Deafness By Noise i da Lani pravim društvo dok joj se ne pojavi frajer. Nekad među mojih 5 najdražih domaćih bendova, sad više tlaka nego zabava, DBN su odsvirali red klasičnog repertoara, red starijih i novijih hc/punk obrada, redom GBH, Toxic Reasons ("Destroyer" jebote! S "Kill by remote control" albuma! Mislim da je najviše 5 ljudi znalo što to uopće sviraju! Ustvari, budimo iskreni, samo sam ja znao šta sviraju. Ja sam punker, I know that shit!), Cro-Mags, Fear, Raw Power, UK Subs, Bad Brains, D.O.A. i SNFU. Ja sam očekivao i "Alcohol" od Gang Green na bisu kako to obično ide, ali su to očito ostavili za neki drugi nastup. Nije da su obrade zvučale savršeno, dapače, neke su bile nepotrebno masakrirane modernim hawdkaw pristupom, al šta sad. U međuvremenu su The Bambi Molesters masirali auditorij sa svojom sat i pol dugom pjesmom, tak da sam otišao po cugu i ubijao vrijeme s Lanom. Otišli smo vidjeti kako zvuči Morcheeba, koje inače volim, ali mi je i to nakon 15-ak minuta bilo sve na isti kalup, tako da sam otišao istražiti ponudu hrane na festivalu i do Banjanina u merchandise šator vidjeti što sve prodaju tamo. Kako je bilo prohladno, imao sam poluzakopčanu majicu ispod koje se tek navirivalo "on I", ali je neki stariji Amer, pretpostavljam tour manager ili roadie Rise Againsta, odmah skužio da je u pitanju Poison Idea, pa se i on pohvalio sa svojom MDC majicom. Eh ta punkerska modna osviještenost, kako li samo povezuje ljude! Nisam toliki ljubitelj velikih festivala, imam osjećaj da cijelo vrijeme idem gore-dolje da ne bi nekog vraga propustio, pa sam opet odšetao na kraj festa vidjeti One Piece Puzzle. OPP su mi OK, jer djeluju kao bend koji nije ostao zakopan tamo negdje u osamdesetima i devedesetima, nego više-manje prate muzičke trendove u svom fahu, imaju duhovite tekstove i umješnu frontwoman (jel i dalje njeno umjetničko ime Ratka Rural?), Marko može bit ponosan na sestru. Istinabog, došao sam na zadnjih par stvari, no to je prokletstvo tih festova s nizom floorova, niš ne stigneš vidjeti kak se spada. Nije ko na punk festovima, gdje stignem i pogledati bend i popišati se po tuđem krivo parkiranom biciklu i razbijati flaše, a usput još obrstiti distribucije i prodiskutirati o neumitnom padu pokvarenog neoliberalnog sustava, ovdje samo krstarim po stagevima i šankovima, te gubim i ponovo srećem ekipu. Audio Bullys bi me možda u drugoj situaciji zanimali više, ali su ovdje svirali u istom terminu s dva benda koja su me najviše zanimala prvu večer, pa sam tek ovlaš prošao pored njihovog stagea. Ja sam se prvo otputio gledati LCD Soundsystem i taman vidio njihov početak, al sam skužio da na zabitom stageu već sviraju Rise Against, pa sam ipak radije otišao provjeriti njih. Priznajem da sam imao sumnje oko njih, muzički mi nisu nikad bili posebno privlačni i zvučali su mi kao melodičniji Anti-Flag, vidio sam kako se ekipa na komentarima pali na njih, al sam mislio da su to uzdisaji okorjelih fanova, i da bi bend, da svira solo, jedva skupio 300 ljudi, ali sam se očito zajebao. Gužva je bila impresivna, pred stageom je najmanje 600-tinjak ljudi pjevalo uglas s bendom, a bend je posve korektno odradio gig. Čak sam i ja neplanirano ostao do samog kraja njihovog nastupa, kojeg su nepotrebno ugnjavili s onim akustično-tamburaškim setom. Vidim da je glumiti Woodieja Guthrieja u zadnje vrijeme postalo trend među američkom punk bratijom, pa tako ni Rise Against ne odskaču od prosjeka. Malo punk rock trivije: U filmu "Lords of Dogtown", o počecima skate scene u Kaliforniji (Alva, Peralta i Z Boys), Jay Adams upada u neki klub, zabrije na punk i oduševi se Black Flagom koje su za potrebe filma upravo glumili Rise Against. Čak je i njihov pjevač u filmu imao onu znamenitu Pepsi majicu kakvu je nosio Keith Morris. No u čemu je kvaka? Keith Morris nikad nije pjevao u Black Flagu u Pepsi majici, nego tek negdje 1981., u Circle Jerksima, kao što se može provjeriti u knjizi "Hardcore California"! Na kraju sam neplanirano zbog njih propustio cijeli nastup LCD Soundsystema, za koje sam bio uvjeren da sviraju još bar desetak minuta! I još mi frend kaže da su bili najbolji bend dosad, iako me Gogo donekle utješio kometarom da je ustvari riječ o technu za četrdesetgodišnjake. Svi nastupi poslije me uopće nije zanimali. !!! sam gledao onaj prvi put kad su nastupali, i dok su mi tad još bili i slušljivi, ovaj put su mi bili najdosadniji Brooklyn/funk/indie masturbatori, za Pendulum sam čuo obećavajući opis d'n'b s bučnim gitarama (ono što su navodno trebali biti Transplants pa neslavno propali), ali su na kraju ispali iritantni Prodigy-like klaunovi s metal gitarama. Gledajući to sranje, pitao sam se kako to da imaju toliko fanova, ali je vjerojatno stvar u festivalu, kad je ekipa već pljunula preko 300 kuna za kartu, ima da se zabavljaju i hopšu do krajnjih granica, pa makar na pozornici bio i najgori odron kojeg su organizatori dovukli pod egidom muzičke raznolikosti. U jednom trenu sam se zapitao kud dalje jer su na sva tri stagea gudili bezveznjaci, s tim da je glavno headlinersko mjesto okupirao Billy Idol. Za tu travestiju od nastupa tek ne znam što reći. Par dana prije, organizator InMusica je objašnjavao kako Billy Idol nastupa jer je navodno najviše ljudi na siteu izrazilo želju da gleda upravo njega. Fantastično, od svih mogućih relevantnih pop izvođača, ljudi su se baš sjetili tog isprdka kao glavnog headlinera! Umjesto da lijepo kažu ljudima: "Kriza je, nema se para, najbolje što smo mogli iskamčiti ove godine je jebeni Billy Idol.", ovi idu s bajkama o Billyjevoj popularnosti, kao da ne pričamo o liku koji je zadnji poluhit imao nekad 1994. godine. Svi dosadašnji headlineri InMusica, Franz Ferdinand, Sonic Youth, Nick Cave, The Stooges…, su utjecajni bendovi koji su nadahnuli druge ljude da okupe bend. Da mi je znati koga je to Billy Idol nadahnuo da napravi bilo šta vezano uz muziku!?! Počeo je punkerski, s "Ready, steady, go!" i "Dancing with myself", ali se nakon toga utopio u svom nostalgičarskom tripu po osamdesetima. Godine nisu bile blage ni prema Billyju ni prema njegovim uspješnicama, jer sam na kraju umjesto benda u naponu snage kao headlinera gledao camp paradu pseudorockerskih pajaca, no publika ko publika, svako govno može progutati ako se servira uz fini beštek i dovoljno glasnu pompu. Već sam htio otići, ali sam, na nesreću, Evi obećao da ću je voziti doma, tako da sam bio prisiljen trpiti završetak tog cirkusa. Kad su stagevi konačno utihnuli, prozujao sam po šatorima, ali sam ubrzo produžio doma, Eva je ipak odlučila da će još neko vrijeme ostati na Jarunu. Mogla mi je to i prije reći, jebemu sveca!
Drugi dan je ipak nudio više zabave, više poznate ekipe, a i vrijeme mi je bilo naklonjeno. Prvo sam su uputio na srednji stage gdje su već svirali Gustafi. Ne znam koji mi je vrag, ova nova pjevačica s njima me totalno opčinila, uživam je gledati na pozornici kako pjeva i skakuće, iako me onaj debeli crveni sloj šminke na njenim kapcima živcira, garant je ljepša bez tih fleka na očima! Gustafi doduše imaju tu nezgodnu naviku da na svojim nastupima sviraju dok ne ispucaju veći dio repertoara pa to traje i traje i nikad prestat, ali su zbog festivalskih uzusa imali sasvim pristojnu svirku. Nakon njih sam skočio vidjet zadnji stage s omraženim Bosancima. Ne znam čime je Dubioza Kolektiv skupila toliko hejtera po forumima, meni su sasvim solidan bend za regionalno područje, nije valjda da je najveći problem što često sviraju?! Ili je to samo rezervirano za internetska bespuća, jer je ljudi bilo više nego na Gustafima i prvom stageu?! Nakon njih, otišao sam vidjeti kako zvuče Broken Social Scene, koji su čista esencija indie muzike. Beskrvno, lišeno zbiljskih emocija, bez imalo populističkog feelinga, dušu dalo za trendovske indie pederane, pot-čistke i kako se već zovu te domaće Pitchfork inačice. Od tog zla me odvukla prijateljica A., koja je predložila da smotamo pljugu skanka pa da se poslije razbijemo na Massive Attacku. I skupimo mi sve sastojke osim rizle. Imali smo dvije male, ali su se pokazale nedovoljno čvrste za naše potrebe pa se A. bacila u potragu za rizlom, iako sam joj ja rekao da to može pričekati. I tako sjedim ja uz obale Jaruna kad mi odjednom dolaze dva lika od 30-ak godina i predstavljaju se značkama kao murjaci, a ja skužim da je A. otišla pitati prve likove koje je spazila za rizlu, nimalo ne pazeći o kome se radi! Legitimiraju oni mene, ispituju me o dosadašnjoj kažnjavanosti, ja im odgovaram da sam ugledan galerist i na nemam veze s tim, oni mi ipak pregledavaju džepove, al zaboli mene, skank je kod A. Nažalost, A. dolazi do mene i ne kuži da su to murjaci iako ja ponavljam na glas kako nemam nikave trave. Kad je A. skužila o čemu se radi, nabrzinu je tutnula tu mješavinu u grudnjak, ali su je murjaci već počeli ispitivati šta ima kod sebe i sve to. Još ona počne prodavat priču kako mora samo na čas do prijateljice da joj vrati mobitel, nekakva grozno neuvjerljiva priča, a cura je glumica, bože mi prosti! I već murjaci počeli sa spikama kako će je voditi kolegici da je skine do gola i vidi jel šta ima, kad sam odlučio zaigrati na jedini preostali adut. Lagano ja trknem murjaka do sebe, iz džepa izvučem kondom (nemam pojma kako se tu našao, valjda mi je ostao od Pride-a kad su ih dijelili besplatno, zbilja ne znam, mala bi me ubila da zna kako nosam kondome sa sobom kad nje nema) i prišapnem tipu: "Pa nemojte je sad odvoditi, sjebat ćete mi zicer!" Murjak me pogleda, šeretski se nasmiješi i kaže: "Ajde, pusti je da otrči prijateljici, pa nek se vrati za minutu!". Mlađi dečki, odmah se pojavila muška solidarnost koja je iznad krutih regula struke, pa su pustili da A. odjuri. Naravno, kako je ona zbrisala, tako joj je smotuljak iz njedra ispao negdje putem pa nisam imao ništa za zapaliti. Sad već ozlojeđen zbog situacije, otišao sam pogledati Skindred. Skindred su nastali od znamenitih i meni vrlo dragih britanskih ragga punkera Dub War koji su na početku karijere bili na Words Of Warning etiketi zajedno s Oi Polloi, Blaggers ITA i Cowboy Killers, a kasnije prešli na major i postali pioniri ragga crossovera i sličnih fuzija na kojima će deset godina kasnije Asian Dub Foundation i ostale manjine napraviti karijere. Skindred mi previše vuku na metal za moj ukus, ali gigčina je bila zabavna, iako nisam upoznat s repertoarom. Koliko sam skužio, nije bilo Dub War uspješnica. Nisam ih ipak pogledao do kraja jer je bilo vrijeme za čekirati Flaming Lips. Bend koji navodno vrijedi pogledati, ultimativni indie cumshot bend, meni su malo sličili na, kako bi Ameri rekli, poor man's Pink Floyd. Lete baloni i konfeti po publici, kugle, velike ruke, efekti i još trista čuda, čak je i bilo donekle zabavno. Neka ekipa u narančastom skače na stageu uz bend, bit će da je riječ o fanovima, sva ona ekipa kojoj smo u srednjoj školi gurali glave u pisoare i udarali ih kad ne bi dragovoljno šaptali na ispitima su konačno došli na svoje i mogu doma reć da su uspjeli u životu! I ja sam se verao po stageu s Exploitedom i Dropkick Murphysima, al se nisam oblačio u narančasto da bi bio pasent uz scenografiju benda! Još je najzabavniji trenutak bio kad je glavni iz Lipsa utišao publiku jer mu kvari pjesmu, zakon situacija, samo što indie pederana nema smisla za humor, pa se sva nafunjila kak je frajer bezobrazan. S njima i treba tako, nema druge! Koliko god sve to skupa bilo zabavno, a moja ekipa s kviza se baš uživila, bilo je vrijeme za Flogging Molly. Gledao sam ih već 3 puta, više volim DKM ili Blood Or Whiskey, al kad nema ničeg boljeg, poslužit će i Molly. Otišao ja dolje, putem sreo Beavera i uzeo joj pljugu (iako je već skoro sve popušila), srknuo po ne znam koje pivo, skinuo majicu da se malo prokurčim s tetkama i prepustio se poznatim zvucima i punk šutki. Bend je dao do znanja da nas i dalje vole, pa kako i ne bi, punk i katoličanstvo, dvije vrijednosti do kojih najviše držim su konačno došle do izražaja. Politički je malo nelogično vidjeti zagrebačke navijače kako se lome na Mollyje u majicama West Hama (njihov huliganski kadar službeno podržava lojalističku stranu u Sj. Irskoj) i I.R.A.-e, al nisam siguran ni da bi bend znao prepozati krivce i žrtve u ratovima na ovim regionalnim prostorima, pa zašto da se naš puk zamara s njihovim podjelama. Svirka uobičajeno dobra, još sam putem naletio na Velečasnog, koji je službeno snimao festival, ali je uzeo pauzu da bi skoknuo do zadnje pozornice, i njega je privukla kombinacija punka i rimokatoličke tradicije, pa smo skupa porušili par klinaca pred stageom, stara garda nikad ne omane. Nakon bisa sam odjurio na Massive Attack, bez pljuge, ali nije ni trebalo. Zadnji put sam ih propustio, pa da konačno i njima svjedočim. Onako pijan i zadihan od katoličkog punka, Masivi su mi bili dobra protuteža gigu prije, pa sam se stopio s hipnotiziranom gomilom i kviznim kolegama. Uspio sam čut i par favorita, promašaj večer prije me podučio da bolje organiziram posjete stageovima. Ovi su na stageu imali i titlovanu kombinaciju mudrih izreka i tabloidnih pisanija, al sam bio isuviše strgan da ih upamtim. Ja ih ionako znam sve napamet još iz fanzina, ja sam punker, I know that shit! Nakon svega toga, s ekipom sam nastavio ugodno druženje do nekih 3 sata, kad sam zbog poslovnih obaveza dan poslije odlučio otići doma. Odlazeći tako s otoka dobio sam poruku: "Sad kad si otišao, sve je izgubilo smisao. Ljudi su dosadni, a muzika je grozna. Punkerčino glupa!" Moj bože, fakat sam cvijet svake zabave!
P.S. Vidio sam i Caribou i New Young Pony Club, al ko da ih i nisam vidio.